Spala knjiga na tri slova. Da li da nastavim ili ne, pitanje je koje mi se nameće jer prethodna konstatacija ponajbolje definira čitavu količinu razočaranja nakon slušanja ovog dugonajavljivanog albuma.
Krenimo slijedom.

Prethodnik "Sworn to the Dark" je opasno koketirao s bendovskim utjecajima i to na onaj lukavi catchy način koji vam se munjevitom brzinom uvlači pod kožu. Slušljivo, produkcijski izglancano, čak pomalo umjetno, ali slušljivo i dopadljivo, što bi se reklo – black metal magic.
I što nakon toga? Članovi banda najpametniji na svijetu pompozno su najavili kako će se izlaskom novog albuma preporoditi black metal (citat!).
Tresla se brda – rodio se miš, ništa od toga, već osamdeset(!) minuta prežvakivanja rifova čije recikliranje prelazi granice dobrog ukusa. Za toliku količinu samouvjerenosti, pa čak i arogancije tijekom najavljivanja izlaska albuma očekivao sam puno više od mainstreamovskog black metala, melankoličnih molova, zavijanja vukova, laganih starinskih black-thrash uleta koji se vole dogoditi bandovima poput Nifelheima i sličnih. O naslovima pjesama i tekstovima da i ne govorimo, tu su stvari još gore.

"Lawless Darkness" je nažalost podbacio jer sam očekivao puno više od opasnog korištenja prokušane formule ponavljanja prethodnika.
Watainima je krenulo, turneje po svijetu, more fanova, dobar status na sceni, klasičan mainstreamovski uzlet.
Što oni kažu - to je općeprihvaćeno, neosporiva dogma - o tome se ne raspravlja.
Jedino još fali taj nesretni preporod o kojemu su pričali, pa je ovako promašen ceo fudbal.
Odoh si poslušat Nifelheim ako već moram...