Nakon 17 gladnih godina češki veterani su gotovo u punom sastavu u studiju. Što vas više može zaintrigirati od toga?
Na početku devedesetih, pod jakim utjecajem prvog vala black metala snimili su vrlo zapaženi i cjenjeni Ritual, album koji je i danas zanimljiv za slušanje, a već u to vrijeme su krenuli evolucijom iz sirovog pristupa black metalu u njihov poznati “touch” sprege bohemije, sinergije umjetnosti, kulture i metala. Nedugo nakon toga izašao je The Jilemnice occultist, album za kojeg neću trošiti riječi. Tko god volio Master’s Hammer, o samom albumu već odavno treba sve znati jer sumnjam da će se netko od novovalnih štovatelja metala drznuti proniknuti u bit ovog banda osim ako ih prati od davnih dana. Šlagry koji je izašao sredinom devedesetih je šokirao ljubitelje banda, a niti danas neznam što bih suvislo rekao o tom albumu makar sam ga preslušao bezbroj puta.
Band je nestao u bespućima povijesne zbiljnosti i unatoč pokušajima fanova i izdavača koji su nakraju posegli za nedozvoljenim metodama reizdavanja i nabavljanja materijala zbog nemogućnosti uspostavljanja kontakta s bandom nitko za njih nije čuo sve do kraja 2009. kad su se naprasno pojavili i obznanili snimanje albuma. Postava je gotovo cijela, izostao je jedino bubnjar Mirek Valenta o kojem kolaju šture informacije, zna se samo da je negdje odselio, izvan granica Češke i tu priča o njemu staje. Necrocock je glazbeno aktivan, Štorm se nedavno počeo baviti glazbom, Monster je izdao projekt, no iskreno govoreći ,sve je to ostalo nekako šturo i obavijeno velom tajne za prosječnog slušatelja.
Website s gomilom informacija i slika ukazat će vam na zub vremena koji je izgledom utjecao na članove banda, ali ne i na onu staru principijelnu tvrdoću po kojoj su i sami poznati, a to se poglavito odnosi na capo banda, Frantu Štorma koji je meni osobno uvijek bio pomalo iritantan po pitanju stavova, glazbenih utjecaja i štošta ostaloga. U svakom interviewu se uvijek dalo iščitati stajalište po kojem se ograđuje od tradicionalnih odrednica metala, pa čak i o glazbi samoj po sebi. Od corpsepainta u davnim danima ograđivao se izjavama kako više nemaju vremena za te stvari, kako su to prerasli, od sotonizma u kojeg su se kleli (na naslovnici “Finished” demo izdanja stavili su sliku crkve naopako(!)) primaknuli su se okultizmu, da bi na kraju prešli na spregu budizma i seoskog života na jugu Češke. Stvari postaju jasnije kad se uoči da je gospodin Štorm akademski slikar/grafičar i bivši predavač na Praškoj akademiji, pa je otud jasan cijeli pristup umjetnosti i izražavanju kod kojeg je glazba samo alat, djelić mogućnosti  kojim se umjetnički izričaj može poslužiti, a toj svrsi između ostalog pridonosi i skupljanje članova banda. Interesantno je napomenuti da su se skupili da bi se dobro zabavili jer ih osim glazbe veže i prijateljstvo, a također da na vlastiti način opišu kako se stariji ljudi mogu zabavaljati i uživati, a da to nije roštilj, suncobran i gemišt.
Upravo je razumijevanje takvih stavova ono što će onim tradicionalnijim slušačima ovog banda najteže pasti na dušu. Master’s Hammeri ne stvaraju glazbu radi same metal glazbe već radi nečega što oni smatraju vlastitim zadovoljstvom i potrebom radi vlastitog ispušnog ventila, a sam pojam metala je nešto nepotrebno što se uporno kalemi bandu.

Jedina stvar koja se nije promijenila je otvoreno uživanje u pivu, Becherovki i motanju koje je bilo neizostavno u svakom segmentu djelovanja banda.
Za objašnjenje navedenog, dobro će vam poslužiti primjer omota albuma kojeg je radio Štormov kolega, također akademski slikar Martin Vrana koji je po njegovim riječima član banda iako ne svira niti jedan instrument, već samo pridonosi slikanjem i kreativnom energijom tijekom druženja za vrijeme snimanja.
Album sam imao priliku poslušati pola godine prije pisanja recenzije, ali sam zbog detaljnog preslušavanja i razumijevanja cijelog opusa odlučio posvetiti par riječi tek u trenutku kad smatram da sam uspio ovladati albumom. Album se sastoji od trinaest pjesama od kojih je predzadnja poznata Jama pekel s prvog full-lenth albuma u novoj izvedbi. Bubanj na cijelom albumu je kombinacija “elektronca” i programiranja za što je bio zaslužan Štorm. Teško je nekome riječima opisati kako zvuči glazba Master’s Hammera, a za one koji su ih slušali, sigurno će glavno mjerilo biti usporedba s Occultistom budući da su se svi koji su jedva dočekali novi album očekivali nastavak jedine black metal operete. Mantras je logični nastavak Occultista, u novom ruhu, tematski drugačiji, konceptualno sličan, izbrušeniji i u korak s tehnologijom. Detaljno preslušavanje pjesama otkriva utjecaj skladanja F.Štorma i V.Vorala u kojem se ocrtava pristup klasičnoj glazbi, višedimenzionalnosti u kojoj klavijature i prepoznatljivi vokali s ponekim pseudoopernim pjevanjem stvaraju orkestralno scenski dojam najbliži albumu The Jilemnice Occultist. Kada u to uključite timpane, koji su komotno mogli biti izraženiji nego što su se čuli na prethodnim izdanjima, dobivate višeslojnu glazbu oslonjenu na relativno jednostavne gitarske metal dionice koju samo i jedino možete slušati i ponovo preslušavati ako ste dovoljno koncentrirani. Nasuprot tome, neke stvari, za koje mi se čini, imaju potpis gitarista Necrococka koje imaju jaku poveznicu s njegovim prijašnjim i sadašnjim projektima(Kaviar Kavalier i Necrocock) u kojima se jasno ocrtava upotreba “elektronike” i gotike, nešto nalik na blagi dodir Samaela u kasnijoj fazi, uglavnom atmosferično i pomalo mračno, ali jednostavnije i malo manje slojevito od prethodno navedenih stvari. Prepoznatljivi Štormov “zločesti” kriještavi vokal, imitacija opernog pjevanja, tendenciozni teatralni govor samo su jedan dio koji vam otvara mogućnost doživljavanja albuma, dok klavijature govore vlastitim jezikom, bilo da se radi o crkvenim orguljama ili o drugim sample zvukovima. Te iste klavijature ne služe da bi pratile glazbu i stvaljale fasadu na album, već vode svoju riječ, sasvim nevezano i neovisno o pukoj potrebi potrebi nadopunjavanja atmosfere.
Tradicionalno, klasično, avantgardno, mračno, djetinjasto, originalno, bizarno, gothic, rock, black metal...?
Sasvim svejedno, jer slušajući Mantras trebate biti u jednom sasvim drugom filmu,  oslobođenom bilo kakvih očekivanja i predrasuda, jer je smisao svega što se kuha u njihovim glavama dijametralno suprotan od onoga što svi očekujemo.
Jedino se nadam da za novi album nećemo morati čekati idućih sedamnaest godina.