Interesantno je vidjeti kako se horizonti naglo šire za još do jučer slabo poznat bend kada ih sebi pod ruku uzme jedan Tool - fenomen koji jedino svojom vještom manipulacijom medija i ignoriranjem istih uspjeva izbjeći masovnu popularizaciju te tako stvara opsesivni kult vlastitih štovatelja. Njihova suradnja je toliko intezivna da se utjecaji i rezultati mogu primjetiti na posljednjem Isisovom studijskom uratku "In the Abscence of Truth", pogotovo primjetno u stilu sviranja i aranžiranja dionica od strane bubnjara Aarona Harrisa.
Karijerna krivulja je i dalje u uzlaznoj putanji, iako osjetno slabije. "Celestial" i "Oceanic" pomeli su scenu i definirali nove podžanrove, dok "Panopticon" i "In the Abscence of Truth" samo malo šire i pomiču te granice. "Oceanic" čini osam zasebnih cjelina, vrlo lako prepoznatljivih, separabilnih, dok se u novijoj fazi, na oba već spomenuta albuma, raspoznaje jedna cjelina s nekim posebno upečatljivim djelovima. Samim time i album, "In the Abscence of Truth", u cjelini interesantnog sadržaja kojeg nudi ostaje dijelom uskraćen za isti zbog navedene problematike. "Dulcinea" i "1000 Shards" svojim upečatljvim melodijama i jednostavnijim strukturama prve zapnu za uho, dok ostatak albuma zahtjeva više vremena i pozornosti.
Prava očekivanja tek slijede jer sada imaju mogućnost dotaknuti širu publiku, taman kada će doći i neki zaokret u zvuku (moje osobno predviđanje).