Dragi čitatelji i čitateljice, u današnjoj jutarnjoj propovjedi podijelit ću poneku duhovnu misao povodom izlaska novog albuma Deicide-a vrlo upečatljivog imena – "To Hell With God". Jedni od začetnika floridskog death metala i bestidni eksploatatori istoga, iako su svoje dane ponosa i slave davnih dana potrošili, što zbog deterioracije kvalitete materijala, što zbog negativnog publiciteta i zasićenja i dolaska novih nada, kod mene još uvijek uživaju određeni kredo, koliko se god tome opirao.
Prljavo rublje već se zaboravilo, a nova krv donijela je nove promjene u zvuku koje su neki zdušno prihvatili, a neki se teško, pa čak i nikako ne mogu prilagoditi tim odrednicama.
Za mene je to sve negdje između, prava mistifikacija da li igraju na sigurnu kartu ili u njima još uvijek postoji tračak dobrohotnosti kojom nas žele počastiti prizvucima davne prošlosti. Svijet je pun pakosti i jala, ali težinu najboljeg albuma u karijeri (Legion) nitko ne može opravdano osporiti, a upravo je ta činjenica njihov doživotni kredit kojeg će uživati kod moje malenkosti. Značajnija promjena u zvuku desila se izlaskom albuma "The Stench of Redemption" koji se dublje ne razlikuje značajno od srednje faze banda, ali sa znakovitijom intenzivnošću i sviralačkom progresijom. "Till Death Do Us Part" je imao malčice sirovijji prizvuk s namjernom dozom pseudomelodija baziranih na disonantnosti, gdje su ga opisivali kao najbrutalnijim albumom nakon "Legion"-a.
S najnovijim uratkom kao da su malo stali na loptu i vratili se srednjoj fazi produkcije tromih blast ritmova i zvuku gitara prirodnog poput stretch folije. Znakoviti su pokušaji uspješnog korištenja starih epizoda Slayer meets death metal rifova u kojima nas pokušavaju pridobiti na emocije razvijene slušanjem "Sacrificial Suicide" i "Oblivious to Evil" tipa pjesama. Drugi značajan segment su disonantne melodije koje vam tjeraju nemir u kosti i upravo su te melodije faktor zbog kojeg se često lakonski zna reći: "Da, to je sve lijepo, ali iritantno."
Svojim prepoznatljivim gitarističkim majstorijama Ralph Santolla si je debelim fontom uklesao ugovor o radu na neodređeno bez obzira koliko puta odlazio iz benda i vraćao se samo da bi mogao ponovo otići (nemoš dvaput otići ako se bar jedared nevratiš), kao i reputaciju gitarista koji je, pretpostavljam, kod mnogo konzervativnih slušaoca uspio neutralizirati odlazak braće. Koliko god bili svjesni da podgrijavanje starog ručka nije bolje od svježe pripremljenog, pa makar se to novo sastojalo od kuhanog tijesta, hrenovki i pradajz sosa, novi Deicide ipak drži vodu, koliko god ja to izbjegavao direktno priznati, a mašinerija za štancanje i isisavanje novaca nikad nije bila nostalgičnija i primamljivija nego sada.
Tekstualno gledajući, veliki filozof i mislioc, neuništivi Glen Benton, Šićko Alić blasfemično-sotonističke i populističko-propagandističke provenijencije i Ante Gotovac death metal šoubiznisa (ili kako bi rascjepljeni jezici jednostavno rekli - Attention whore) svojim prepoznatljivim vokalom i ovaj put se kao propovjednik laik dotakao ozbiljnih filozofskih pitanja smisla vjere naizgled jednostavnim crticama, parabolama i prispodobama serioznih naslova poput "Empowered by Blasphemy", "Into the Darkness You Go", "Angels in Hell", a vrhunac problematike sakralne metafizike sagledan je u posljednjoj pjesmi dubokog naziva "How Can You Call Yourself a God?".
Težina ovakvih filozofskih misli svakodnevnim ljudima jednostavnija je za razmišljanje ako ju poistovjetimo sekularnom tematikom unutarnje spoznaje propitkivanjem samih sebe pitanjima poput: "Zašto ljudi za neke tablete kažu da su tablete za bolove ako služe za suzbijanje bolova" ili pak: "Zašto se hotel PLAVI nalazi u Porečkoj ZELENOJ laguni, a ne u plavoj?"
Takva ozbiljna propitkivanja samih sebe često su vrlo teška za spoznaju, a naizgled jednostavna zrnca mudrosti sagledana u prividno jednostavnim naslovima poput "Death to Jesus", "Hommage to Satan" i mnoga druga, bogati su kaleidoskop metafizičkih pitanja koje naš površni i bijedni zemaljski bogobojazni život čine smislenijima, a novi Deicide šarmantno smiješnim i dopadljivim.
