Poljska čuda od djece (točnije rečeno, nekad bila) počastila su nas s novim uratkom kojeg je najteže opisati pridjevom organski. Zašto tako mislim? Kad uračunate sve faktore kojim možete opisati neki album, ovaj uradak zvuči kao neka sintetička tvorevina visokog sjaja, oštrih rubova, izuzetno je teška, precizno izrađena, izuzetno kompleksna i teško je objasniti (točnije nemoguće) kojom se tehnologijom dobiva ovakva legura. Dvije asocijacije na koje me podsjeća ovaj album su prizori iz "Aliena" i Borgovska kocka iz "Voyagera". Na ovom albumu zaista sve podsjeća na navedeno. Prepoznatljivi digitalno sintetički bubnjevi odsvirani u mikrosekundu točno, nemilosrdno oštra i režuća gitara, rascjepkani i kompleksni ritmovi (po kojima se ovima ovaj album najviše ističe u dosadašnjoj diskografiji). Nema početka, nema kraja, nema tolike brzine već beskonačni labirint ritmova i solo dionica kojima se morate diviti ili u najmanju ruku skrušeno priznati da su iskovane majstorski i bez ozbiljnijeg prigovora. Nakon dužeg slušanja ovaj death industrial kaos počinje vas ugodno iritirati i udarati u glavu, pa od takve torture počinjete dobivati halucinacije.
Mi smo Decapitated, biti ćete asimilirani, otpor je uzaludan. Doslovno.