Mlađahna petorka koja se u muzičkom svijetu odaziva na ime Age of Ruin dolazi iz Washington D. C.-a i svira od 1998. godine. Sami su izdali svoj prvi album "Black Sands of the Hourglass", demo i par EP-a koje nisam imao prilike (do sada) slušati. Prošle godine snimili su "Tides of Tragedy" LP, njihov posljednji uradak, za čije izdavanje odgovara Eulogy Recordings.
Je li trebam napominjat postojanje pozamašne količine novih metalskih sastava koji svoj zvuk nazivaju metalcore? Nadam se da ne. Moram priznati da muzičko obilježje metalcore kada ga razdjelim i razmotrim više odgovara za bendove pooput Hatebreed, Terror, Sworn Enemy, Throwdown, a ne za npr. Shadows Fall, Killswitch Engage, Unearth, Heaven Shall Burn koji se tako karakteriziraju, ili bivaju karakterizirani u posljednje vrijeme... ...ali to nek bude tema za neku drugu recenziju.
Zvučni temelj "Tides Of Tragedy" izgrađen je od mid-tempo melodičnih, gothenburgških krusada prekrivenih (češće) kvalitetnim izderavajućim i (na refernima obično) ugodnim, pjevnim vokalima. Break-core trenutak, obavezan na gotovo svakoj pjesmi, nije toliko izražen i ostavljen samoći već mu se pridružuju mini gitarske melodijice. U ovaj prethodno opisan glazbeni okvir dobro su se uklopile poneke akustične dionice ("Diaries of the Dead") kao i akustični instrumental "Serengeti" koji neodoljivo podsjeća na slične uratke In Flamesa iz ranije faze. Povremeni izleti u moderne melodične punk-HC vode također im nisu strani i što je najbitnije kod takvih "glazbenih stranputica" dobro su aranžirani i uklopljeni. Ako ste imali prilike slušati Shadows Fallov "The Art of Balance" imat ćete poprilično jasnu predožbu kako "Tides Of Tragedy" u svojoj osnovi zvuči.
Produkciju obillježava moderan, nabrijan, dobro izbalansiran zvuk gdje svaki instrument ima svoje mjesto u diobi zvučnog prostora.
Grafički dizajn je neatraktivan, ali zato kvalitetno odrađen i zapravo baš u tom grmu leži zec... ...kompletan dojam prilikom preslušavanja albuma, listanja knjižice, čitanja tekstova (tugaljke o slomljenim srcima i izgubljenim ljubavima koji baš i ne prodiru u dubinu moje duše...) je jedna apsolutna prosječnost i gotovo kronični nedostatak ikakve orginalnosti. Problematika nije vezana samo uz Age of Ruin, već uz gotovo svaki novi tzv. "metalcore" sastav...
Neupečatljiv, ali zato siguran početak-nastavak jedne duge-kratke (izaberi sam) karijere.
