Nakon što su prošlog ljeta na našu obalu doveli legendarne NOFX, Dirty Old Booking su nas počastili još jednim velikanima kalifornijske punk scene. Prva riječ koja pada na spomen ova dva benda, i koja ih veže, je Epitaph i čovjek se jednostavno sjeti pustih naručivanja, tada još vinila, a kasnije i CD-a, te svih onih promo singlova i naljepnica koje bi uvijek velikodušno ubacivali u pakete.
Dugo vremena je na retrovizoru mog starog golfa bio obješen upravo CD "Same Old Story".

01. 05. 2010. Pennywise su nastupali u Ljubljani i nakon tog propusta bilo je jasno da je ove godine naše druženje suđeno. Već i vrapci na grani znaju da u postavi nema originalnog pjevača (Jim Lindberg) kojeg je zamjenio Zoli Teglas, inače vokal i frontman odličnog HC punk banda Ignite. Svi smo malo skeptični kad dođe do promjene pjevača, ali vjerujem da se ovu nedjeljnu večer malo tko zapitao: "Ah, gdje je sad Jim!?".
Zvijezde večeri su najavljeni za 22:30h, a za zagrijavanje su bili zaduženi mladi punkeri pod imenom Dosta koji su sasvim solidno odradili svoj set, ali na žalost pred polupraznim klubom jer ipak se većina publike još vani pripremala i čuvala za svoje ljubimce. Osvrćući se tijekom predgrupe, razmišljao sam i pribojavao se kako bi bilo šteta da bend ovakvog statusa nastupi pred tako malim brojem ljudi, ali čim su se Pennywise popeli na binu i uhvatili instrumenata, shvatih koliko sam se nepotrebno brinuo.
Počelo je odmah žestoko s "Fight 'til You Die", a i nastavilo se u tom tonu s najvećim hitovima, prvenstveno sa starijih albuma, što je i bio pun pogodak. Kao na traci su se redali klasici iz dvadesetgodišnje karijere poput "Every Single Day", "My Own Country", "Can't Believe It", "Same Old Story", "Society", "Living For Today", "Homesick" i "Alien", dok u međuvremenu nije nedostajala ni konstantna interakcija s publikom, najviše pjevača Zolia i gitariste Flechera.
Pred sam kraj su odsvirali i svoju verziju evergreena "Stand By Me" (Ben E. King), izazvavši erupciju oduševljenja, nakon koje se kupe s bine i slijedi bis za pamćenje.
Prvo onako "kao nije njihov posao" zagriju atmosferu s "Pennywise" i dok se ne snađeš Randy udara po basu svima znanu melodiju i na redu je još jedna posveta preminulom basistu Jason Matthew Thirsku, "Bro Hymn".
Cijeli Boogaloo je u deliriju, pjesma se ori, grupi se na bini gubi svaki trag, iako i dalje besprijekorno sviraju. Stotinjak ljudi je zauzelo svoje mjesto na pozornici te je ovim putem i Hrvatska pozdravila Jasona, a svi kao jedan zagrljeni uz ovu himnu sjećaju svojih prijatelja i bližnjih, i na tih par minuta svi punksi bivaju ujedinjeni.

Ovo jest bio koncert, ali mislim da će ga svi posjetitelji pamtiti kao nešto više od toga. Kroz čitav nastup, od otprilike sat vremena, osjećala se pozitivna vibra i to zahvaljujući samom bendu koji je izričito pazio da se bilo tko ne ozlijedi, a opet nabrijavao i tražio maksimalnu angažiranost publike.
Iskusni su to momci, nema što, dobra kontrola.
Pozitivna stvar samog koncerta općenito je to što nije bilo zaštitne ograde i što su dozvoljavali stagediving, jer u suprotnom bila bi to samo jedna prosječna svirka.
Posebno će nastup pamtiti momak koji je na koncert došao na štakama, a životna želja mu je bila da i on sudljeluje u stagedivingu, što su mu Zoli i Flecher, čuvši za to, i omogućili na sveopće oduševljenje publike i uz dugotrajni pljesak, pa i pokoju suzu radosnicu.
Nikad bolje potrošena nedjelja večer!
FUCK AUTHORITY!